Šta se dešavalo sa državnim zlatom u povlačenju
U jesen 1915. Centralne sile su pokrenule koordinisanu ofanzivu — Nemci i Austrougari sa severa, Bugari sa istoka. Srpska vojska, prisiljena na povlačenje, krenula je na jug, prema Albaniji i moru. To je bio jedan od najdramatičnijih vojnih pohoda Prvog svetskog rata, poznat kao Albanska golgota.
Vlada Kraljevine Srbije je odlučila da sa vojskom pošalje i državnu riznicu — zlatne rezerve Narodne banke, dragocenu državnu arhivu i deo privatnih vrednosti srpske elite. Ukupna vrednost se procenjuje na stotine miliona tadašnjih dinara. Organizovano je nekoliko karavana koji su nosili to blago.
Zašto se veruje da nešto nije stiglo dalje
Deo karavana je uspešno stigao do Krfa i Soluna. Ali dva karavana su, prema dostupnim navodima, nestala tokom marša. Francuski vojni dokumenti iz 1916. beleže da je general Živković izvestio o gubitku „zlatnih škrinja" u oblasti Crne Gore i Albanije — bez daljih pojedinosti.
Upravo ta nepotpunost izveštaja — gubitak je zabeležen, ali bez tačnog mesta i okolnosti — je razlog zašto se priča o nestalom zlatu održala do danas. Dokument potvrđuje da se nešto izgubilo; ne kaže gde ni kako.
Koje se rute najčešće pominju
Istraživanja pominju tri moguća scenarija: da je blago zakopano u Crnoj Gori, u oblasti Mojkovca; da je bačeno u Skadarsko jezero da ne bi palo u neprijateljske ruke; ili da je zakopano negde u albanskim planinama, s namerom da se po njega vrati posle rata — što se, prema svemu dostupnom, nije dogodilo.
Albanski seljaci u oblasti Kukësa i Tropojë do danas prenose priče o srpskim vojnicima koji su noću kopali po stenama. To su usmena predanja s druge strane granice, ne srpski izvor, ali se uklapaju u istu vremensku i geografsku liniju povlačenja.
Šta postoji u zapisima, a šta samo u priči
U zapisima postoji: naredba da riznica putuje s vojskom, procena njene vrednosti, i francuski dokument iz 1916. koji beleži gubitak dela zlata u imenovanoj oblasti. Potraga iz 1990-ih koju su sproveli srpski istraživači nije donela konkretan rezultat, ali je, prema raspoloživim navodima, identifikovala nekoliko lokacija od interesa.
U priči, a ne u zapisu, ostaje tačno mesto. Kapetan Milovan Đorđević, koji je preživeo Albansku golgotu, u memoarima navodno piše: „Nismo mogli nositi sve. Zakopali smo šta smo mogli, na mestu gde kamena reka preseca zimzelen klanac." Prema toj istoj priči, nikada se nije vratio na to mesto.
Reč je o vojnoj imovini stare države i o teritoriji van Srbije — bilo kakvo traganje na terenu u drugoj zemlji podleže tamošnjem zakonu. Princip je isti kao i kod nas: kopanje se prekida, nalaz se ne pomera sa mesta, i o njemu se odmah obaveštavaju nadležni organi tog područja.