Ko je bio Veljko i kako je ušao u priču
Hajduk Veljko, rođen kao Veljko Petrović oko 1780. godine, poginuo je 1813. kao jedan od najslojevitijih likova srpske istorije. Kao komandant Timočke krajine tokom Prvog srpskog ustanka, vladao je čitavim regionom gotovo kao nezavisni feudalac — prikupljao je danak od Turaka i plen od pljačkaških pohoda. Procenjuje se da je u kratkom periodu svoje vladavine akumulirao bogatstvo koje se meri sa godišnjim prihodom čitave Srbije tog doba. Upravo ta razmera — kratak period, ogromno bogatstvo — je razlog zašto se o njegovom blagu i danas priča više nego o samom čoveku.
Odakle legenda o zakopanom blagu
Kada je 1813. godine Drugi srpski ustanak propao i Turci krenuli u kontraofanzivu, Hajduk Veljko se nije predao. Poginuo je braneći svoj stan u selu Zaječar — ali blago nije nađeno ni pri njemu, ni u stanu. Ta praznina, blago koje je moralo negde da postoji a nije pronađeno, je tačka iz koje je legenda krenula.
Prema predanju, u noći pred pogibiju Veljko je pozvao svog vernog adžu Milutina i rekao mu da je blago u zemlji, ispod kamena na kom je isklesan krst i luk, i da treba da ga čuva onaj ko ga zasluži. Milutin je, kaže predanje, pao u roblje i nikada se nije vratio. Kamen s krstom i lukom niko do danas nije pronašao.
Šta se prepričava, a šta se može proveriti
Istoričari i tragači pominju tri moguće lokacije: pećine iznad Timočke klisure između Zaječara i Negotina, ruševine manastira Bukovac, gde je Veljko imao poseban odnos s monasima, i šumu Deli-Jovan, njegovo omiljeno sklonište. Ovo su pretpostavke koje se prenose, ne potvrđene lokacije.
Ono što je zapisano u izvorima je nešto skromnije. Turski dokumenti iz 1813. beleže da je pronađeno tek nekoliko zlatnika i srebrno posuđe — dakle sitni predmeti, ne bogatstvo koje mu se pripisuje. Zvanični izveštaj osmanskog komandanta Hurşid-paše to i priznaje: „Plena nema koliko se očekivalo — ili ga je razbojnik dobro sakrio, ili ga neko čuva umesto njega." Postoje i indicije da je Veljko deo blaga poverio monasima manastira Gamzigrad, sa uputstvom da ga predaju „prvom srpskom vladaru koji dođe posle njega" — ali manastir je sravnjen 1815. godine, i s njim je, možda, nestala i ta tajna.
Zašto ta priča i danas vodi ljude na teren
Kombinacija potvrđene praznine — zvanično priznanje da plen nije nađen — i tri imenovane, ali nepotvrđene lokacije je razlog zašto priča o Veljkovom blagu i danas vuče ljude na teren oko Zaječara i Negotina. Vredi imati na umu da je reč o predanju, ne o karti sa tačnom lokacijom, i da su pećine i ruševine manastira Bukovac deo šireg kulturnog nasleđa. Ako bi tu neko naišao na nalaz, kopanje se odmah prekida, predmet ostaje na mestu, i o tome se bez odlaganja obaveštava nadležni zavod za zaštitu spomenika kulture.