25-02-2013, 02:11 PM
Marko Mrnjavčević (oko 1355 ‐ 17. maj 1395 Rovine, Vlaška), poznat kao Kraljević Marko (srpslov. Krale Marko), je bio srpski kralj i glavna ličnost jednog od ciklusa srpskih epskih pesama.Bio je sin kralja Vukašina Mrnjavčevića i sinovac despota Jovana Uglješe.Posle smrti oca Vukašina u Maričkoj bici, Marko je postao turski vazal. Poginuo je u bici na Rovinama 1395. protiv vlaškog vojvode Mirče boreći se na strani Turaka.Ipak, Marko je u narodu ostao upamćen kao ličnost koja se bori protiv turskog zuluma.
Nakon iznenadne smrti cara Stefana Dušana 20. decembra 1355. godine na srpski presto je stupio Dušanov sin Uroš. Sposobnog oca smenio je mladi, u mnogo čemu nejaki sin. Stari hroničari, letopisci, upamtili su ga kao visokog, lepog muškarca, detinjeg uma i razuma („mladog duhom“). U prvom trenutku mladost (Uroš ima osamnaest godina), a potom i svakojaku nemoć novoga vladara iskoristili su mnogi velikaši kako bi se osamostalili u oblastima koje su im od cara (Dušana ili Uroša) bile dodeljene na upravu. Carsku vlast su priznavali samo kada im je i koliko to odgovaralo.Avgusta ili septembra 1365. godine Uroš je razdelio i vlastitu carsku vlast. Kraljevsku krunu, a sa njom i pravo na savladarstvo, darovao je Vukašinu Mrnjavčeviću.Vukašinov brat, Jovan Uglješa je dobio ili jednostavno uzurpirao titulu despota i zavladao oblastima koje su inače bile pod upravom carice Jelene, Dušanove supruge, odnosno Uroševe majke. Poneki istorijski izvori, poput hronike Konstantina Mihailovića Janičara, pisane krajem četrnaestog ili u prvim godinama petnaestog veka, ističu kako se Uroš tužio na bahato ponašanje braće. Pokušavao je naknadno da suzbije njihovo samovlašće i da im nametne vrhovnu carsku vlast. Vukašin i Uglješa su mu, piše Janičar, odgovorili: Dao si nam crvene čizme koje nam nećeš brzo i lako svući.
Prvi pomen Markov jeste možda u natpisu iznad južnih vrata Drenovske crkve, sagrađene u blizini Tikveškog jezera, nedaleko od Velesa. Natpis kazuje da je crkva živopisana „1356. godine pri države Nikole z Marka, a po smrti svetorodnago cara Stefana“. Toga Marka neki naučnici poistovećuju sa Vukašinovim sinom.
Prvi nesumnjivi pomen Marka Kraljevića u istorijskim dokumentima potiče iz 1361. godine. Spisi Dubrovačke republike pokazuju da je te godine Marko došao u Dubrovnik na čelu srpskoga poslanstva da pregovara o prekidu neprijateljstava započetih još 1359. godine. Marko je tada već bio u godinama koje su mu dopuštale autoritativan nastup. Mada u mirovnim pregovorima carsko poslanstvo nije imalo znatnijeg uspeha, sam Marko je uspeo za vreme boravka u Dubrovniku da podigne srebro koje je njegova porodica tu deponovala, a uspešno je intervenisao kod vlasti Dubrovačke republike u korist nekih prizrenskih trgovaca. Markovo predvođenje carskog poslanstva u mirovnim pregovorima sa Dubrovnikom svedoči o tome da je bio Urošev čovek od poverenja. Uistinu, Marka Kraljevića narodni pevač nije bezrazložno proglasio za Uroševog zaštitnika. To potvrđuje, na osoben način i natpis na crkvi Svete nedelje u Prizrenu. Natpis je otkriven, odnosno otkopan slučajno septembra 1966. godine u dvorištu jedne privatne kuće. u predgrađu stare prizrenske tvrđave, u prostoru tzv. Potkaljaje. Natpis kazuje da je reč o crkvi Prečiste Bogorodice. Crkva je bila posvećena Vavedenju. Natpis veli dalje da je crkva bila sazidana i živopisana (popisana) povelenijem i otkupom gospodina mladago kralja Marka 6879. godine od stvorenja sveta. Navedena godina podrazumeva razdoblje od 1. septembra 1370. do 31. avgusta 1371. godine.
U našoj istorijskoj nauci vlada uverenje da je u srpskoj državi savladar nosio titulu kralja, dok je ustanova mladog kralja zadržala svoju raniju, osnovnu funkciju ‐ obezbeđenje nasledstva. Titulu mladi kralj nosili su za života svojih očeva: Dragutin, Dušan i Uroš. Međutim, slučaj mladog kralja Μarka čini se bitno drugačiji. Stefan Uroš je zakoniti car, kralj Vukašin zakoniti savladar, a Marko, pak, nije mladi kralj ocu Vukašinu (samo savladaru carevom), već caru Urošu. Funkcija titule mladi kralj jeste u obezbeđivanju nasledstva, ali reč je o nasleđivanju pravog, osnovnog nosioca vladarske moći, a ne njegovog surogata. Car Uroš je očigledno imenovao poverljivog čoveka za najbližeg saradnika i naslednika.
O Markovom kraljevanju zna se malo. Vremena su bila zla, metežna. Posle pogibije kralja Vukašina i smrti cara Uroša zemlje koje je Marko nasledio jednostavno su „očerupane“. Osioni oblasni gospodari, poput Vuka Brankovića, na primer, iskoristili su novonastale prilike. Neposredno posle Maričke bitke i Uroševe smrti, kralj Marko je izgubio gradove Skoplje i Prizren. U tim godinama ambiciozni Vuk Branković iskazuje se kao najozbiljniji i najtemeljniji uništitelj Dušanovog i Uroševog carstva i izdajnik legitimnog Uroševog naslednika ‐ kralja Marka. Posle sudbonosnih događaja koji su se zbili u poslednjem tromesečju 1371. godine, kralj Marko je bio prinuđen da prizna vrhovnu vlast turskog sultana. U Kosovskome boju verovatno nije učestvovao, ali je turska vojska morala preći i preko njegove oblasti na putu prema Kosovu.
Ako je malo pouzdanih podataka ο Markovom životu, nešto ih je više (mada ne možda pouzdanih) ο danima koji prethode njegovoj pogibiji. U bici na Rovinama Marko se borio na turskoj strani protiv vlaškog vojvode Mirče. Na istoj strani borili su se „i protiv svoje volje“, pored Marka, i Stefan Lazarević i Konstantin Dejanović. Stefanov biograf Konstantin Filozof piše kako je Marko pred bitku rekao Konstantinu: … molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu. Želja mu se ispunila. Hrišćani su pobedili, a Marko je, zajedno sa Konstantinom Dragašom (Dejanovićem) poginuo 17. maja 1395. godine.
Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“
Nakon iznenadne smrti cara Stefana Dušana 20. decembra 1355. godine na srpski presto je stupio Dušanov sin Uroš. Sposobnog oca smenio je mladi, u mnogo čemu nejaki sin. Stari hroničari, letopisci, upamtili su ga kao visokog, lepog muškarca, detinjeg uma i razuma („mladog duhom“). U prvom trenutku mladost (Uroš ima osamnaest godina), a potom i svakojaku nemoć novoga vladara iskoristili su mnogi velikaši kako bi se osamostalili u oblastima koje su im od cara (Dušana ili Uroša) bile dodeljene na upravu. Carsku vlast su priznavali samo kada im je i koliko to odgovaralo.Avgusta ili septembra 1365. godine Uroš je razdelio i vlastitu carsku vlast. Kraljevsku krunu, a sa njom i pravo na savladarstvo, darovao je Vukašinu Mrnjavčeviću.Vukašinov brat, Jovan Uglješa je dobio ili jednostavno uzurpirao titulu despota i zavladao oblastima koje su inače bile pod upravom carice Jelene, Dušanove supruge, odnosno Uroševe majke. Poneki istorijski izvori, poput hronike Konstantina Mihailovića Janičara, pisane krajem četrnaestog ili u prvim godinama petnaestog veka, ističu kako se Uroš tužio na bahato ponašanje braće. Pokušavao je naknadno da suzbije njihovo samovlašće i da im nametne vrhovnu carsku vlast. Vukašin i Uglješa su mu, piše Janičar, odgovorili: Dao si nam crvene čizme koje nam nećeš brzo i lako svući.
Prvi pomen Markov jeste možda u natpisu iznad južnih vrata Drenovske crkve, sagrađene u blizini Tikveškog jezera, nedaleko od Velesa. Natpis kazuje da je crkva živopisana „1356. godine pri države Nikole z Marka, a po smrti svetorodnago cara Stefana“. Toga Marka neki naučnici poistovećuju sa Vukašinovim sinom.
Prvi nesumnjivi pomen Marka Kraljevića u istorijskim dokumentima potiče iz 1361. godine. Spisi Dubrovačke republike pokazuju da je te godine Marko došao u Dubrovnik na čelu srpskoga poslanstva da pregovara o prekidu neprijateljstava započetih još 1359. godine. Marko je tada već bio u godinama koje su mu dopuštale autoritativan nastup. Mada u mirovnim pregovorima carsko poslanstvo nije imalo znatnijeg uspeha, sam Marko je uspeo za vreme boravka u Dubrovniku da podigne srebro koje je njegova porodica tu deponovala, a uspešno je intervenisao kod vlasti Dubrovačke republike u korist nekih prizrenskih trgovaca. Markovo predvođenje carskog poslanstva u mirovnim pregovorima sa Dubrovnikom svedoči o tome da je bio Urošev čovek od poverenja. Uistinu, Marka Kraljevića narodni pevač nije bezrazložno proglasio za Uroševog zaštitnika. To potvrđuje, na osoben način i natpis na crkvi Svete nedelje u Prizrenu. Natpis je otkriven, odnosno otkopan slučajno septembra 1966. godine u dvorištu jedne privatne kuće. u predgrađu stare prizrenske tvrđave, u prostoru tzv. Potkaljaje. Natpis kazuje da je reč o crkvi Prečiste Bogorodice. Crkva je bila posvećena Vavedenju. Natpis veli dalje da je crkva bila sazidana i živopisana (popisana) povelenijem i otkupom gospodina mladago kralja Marka 6879. godine od stvorenja sveta. Navedena godina podrazumeva razdoblje od 1. septembra 1370. do 31. avgusta 1371. godine.
U našoj istorijskoj nauci vlada uverenje da je u srpskoj državi savladar nosio titulu kralja, dok je ustanova mladog kralja zadržala svoju raniju, osnovnu funkciju ‐ obezbeđenje nasledstva. Titulu mladi kralj nosili su za života svojih očeva: Dragutin, Dušan i Uroš. Međutim, slučaj mladog kralja Μarka čini se bitno drugačiji. Stefan Uroš je zakoniti car, kralj Vukašin zakoniti savladar, a Marko, pak, nije mladi kralj ocu Vukašinu (samo savladaru carevom), već caru Urošu. Funkcija titule mladi kralj jeste u obezbeđivanju nasledstva, ali reč je o nasleđivanju pravog, osnovnog nosioca vladarske moći, a ne njegovog surogata. Car Uroš je očigledno imenovao poverljivog čoveka za najbližeg saradnika i naslednika.
O Markovom kraljevanju zna se malo. Vremena su bila zla, metežna. Posle pogibije kralja Vukašina i smrti cara Uroša zemlje koje je Marko nasledio jednostavno su „očerupane“. Osioni oblasni gospodari, poput Vuka Brankovića, na primer, iskoristili su novonastale prilike. Neposredno posle Maričke bitke i Uroševe smrti, kralj Marko je izgubio gradove Skoplje i Prizren. U tim godinama ambiciozni Vuk Branković iskazuje se kao najozbiljniji i najtemeljniji uništitelj Dušanovog i Uroševog carstva i izdajnik legitimnog Uroševog naslednika ‐ kralja Marka. Posle sudbonosnih događaja koji su se zbili u poslednjem tromesečju 1371. godine, kralj Marko je bio prinuđen da prizna vrhovnu vlast turskog sultana. U Kosovskome boju verovatno nije učestvovao, ali je turska vojska morala preći i preko njegove oblasti na putu prema Kosovu.
Ako je malo pouzdanih podataka ο Markovom životu, nešto ih je više (mada ne možda pouzdanih) ο danima koji prethode njegovoj pogibiji. U bici na Rovinama Marko se borio na turskoj strani protiv vlaškog vojvode Mirče. Na istoj strani borili su se „i protiv svoje volje“, pored Marka, i Stefan Lazarević i Konstantin Dejanović. Stefanov biograf Konstantin Filozof piše kako je Marko pred bitku rekao Konstantinu: … molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu. Želja mu se ispunila. Hrišćani su pobedili, a Marko je, zajedno sa Konstantinom Dragašom (Dejanovićem) poginuo 17. maja 1395. godine.
Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“

