05-04-2014, 12:16 AM
SOKOLICA
Na istočnom obodu kotlinskog naselja Crne Trave, koja je 1923. godine dobila status varošice, uzdiže se zelenilom borova i jela nagizdano brdo Sokolica. Predanje kaže da je Sokolica u srednjem veku bila rudarsko naselje. Vlasnik rudnika prvih godina 15. veka bio je Srbin iz Raške. Kao uspomenu na svoje staro ognjište vlasnik sanokova je slavio porodičnu slavu Sv.Savu. Zahvaljujući carskim povlasticama samokov je brzo napredovao. Pored samokova nikli su i drugi objekti, sem onih u kojima su pravljene nenadmašne sekire i drugo oruđe i oružje. Između ostalog, gospodar samokova je čuvao i jato sokolova pa zbog toga ostao je više poznat kao Sokol, nego po svom pravom imenu. Januara meseca 1412. godine Sokol se spremao da sa svojim rudarima pođe ka visu Crkvište, na molitvu Bogu. No u taj mah ognjeviti janičari Bajazitovog sina Muse zapališe crkvu i sva crnotravska naselja. Nebo je od plamena gorelo. Odjekivao je lelek ljudi i cika janičara. Plač je parao oblake. Mraz se uvlačio u kosti gole dece i neodevenih ljudi. Neustrašivi Sokol okupi rudare na boj protiv Musine vojske. Borba protiv ognjevitih janičara zloglasnog Muse odigrala se na samom brdu. Pala su mnoga i srpska i turska koplja, ali je turska vojska srpsku nadvladala. Brdo iznad Crne Trave ogrezlo je u krvi. Najhrabriji Srbin bio je Sokol. Poginuo je poslednji od svoje hrabre čete. Kao uspomenu na hrabrost srpskog viteza Sokola čuva se okamenjena uspomena – brdo Sokolica. Ona je simbol ljudske veličine i borbe za slobodu. Da u njenom imenu ima i simbolike i tradicije, govori i predanje prema kome svakog maja meseca po onoj narodnoj pesmi „Đurđevdanak – hajdučki ustanak“, na Sokolici iznese teška prangija i iz nje, kao iz topa puca, te se time oglašava slavlje i praznik u crnotravskom kraju. Teška prangija se konjima iznosila ili rukama vukla i vekovima tradicija nastavljala i održavala. Tako se uspomena na Sokola i njegovu hrabru družinu, koja je zajedno sa njim položila živote u jednu vitešku falangu i boj, čuva i danas održala.
Na istočnom obodu kotlinskog naselja Crne Trave, koja je 1923. godine dobila status varošice, uzdiže se zelenilom borova i jela nagizdano brdo Sokolica. Predanje kaže da je Sokolica u srednjem veku bila rudarsko naselje. Vlasnik rudnika prvih godina 15. veka bio je Srbin iz Raške. Kao uspomenu na svoje staro ognjište vlasnik sanokova je slavio porodičnu slavu Sv.Savu. Zahvaljujući carskim povlasticama samokov je brzo napredovao. Pored samokova nikli su i drugi objekti, sem onih u kojima su pravljene nenadmašne sekire i drugo oruđe i oružje. Između ostalog, gospodar samokova je čuvao i jato sokolova pa zbog toga ostao je više poznat kao Sokol, nego po svom pravom imenu. Januara meseca 1412. godine Sokol se spremao da sa svojim rudarima pođe ka visu Crkvište, na molitvu Bogu. No u taj mah ognjeviti janičari Bajazitovog sina Muse zapališe crkvu i sva crnotravska naselja. Nebo je od plamena gorelo. Odjekivao je lelek ljudi i cika janičara. Plač je parao oblake. Mraz se uvlačio u kosti gole dece i neodevenih ljudi. Neustrašivi Sokol okupi rudare na boj protiv Musine vojske. Borba protiv ognjevitih janičara zloglasnog Muse odigrala se na samom brdu. Pala su mnoga i srpska i turska koplja, ali je turska vojska srpsku nadvladala. Brdo iznad Crne Trave ogrezlo je u krvi. Najhrabriji Srbin bio je Sokol. Poginuo je poslednji od svoje hrabre čete. Kao uspomenu na hrabrost srpskog viteza Sokola čuva se okamenjena uspomena – brdo Sokolica. Ona je simbol ljudske veličine i borbe za slobodu. Da u njenom imenu ima i simbolike i tradicije, govori i predanje prema kome svakog maja meseca po onoj narodnoj pesmi „Đurđevdanak – hajdučki ustanak“, na Sokolici iznese teška prangija i iz nje, kao iz topa puca, te se time oglašava slavlje i praznik u crnotravskom kraju. Teška prangija se konjima iznosila ili rukama vukla i vekovima tradicija nastavljala i održavala. Tako se uspomena na Sokola i njegovu hrabru družinu, koja je zajedno sa njim položila živote u jednu vitešku falangu i boj, čuva i danas održala.