05-04-2014, 12:15 AM
CRNOTRAVSKO VRELO „SVETA VODA“
Na domaku Crne Trave, u samom podnožju brda zvanog „Popova čuka“ nalazi se slabo vrelo poznato pod imenom „Sveta voda“. Naspram njega, na desnoj obali reke Vlasine bio je u doba turaka Han (gostiona i noćište). Put iz Hana za Jovanovce, Kozarnicu i ostala potčemernička naselja vodio je od Hana preko Svete vode, zaobilazeći školu, gde je nekada bio garnizon turske vijske i policije i zatvor za „nemirnu i nepokornu raju“. Ovaj kladenac, ili bolje rečeno varljivo vrelo, bio je čuvan pod ogradom. Verovalo se u njegovu nenadmašnu lekovitost te je bolesnima služio kao lečilište. Stoga nedeljno silaženje ljudi na bogosluženje u crkvi nije se obavljalo a da posle njega božji poklonici ne zastanu kod ovog vrutoka i umiju se, verujući da su umivanjem sa ovom vodom odagnali sva zla i čini sa sebe i svojih najmilijih. O Mladencima bi čak i krstonoše odlazili do ovog izvora i iz njega crpli i na idolopoklonike bacali vodu, koja nemilice izvire ispod kamena. Osobiti, obitavaoci vrela bili su bolesnici od očnih bolesti. „Od kada je Hana do današnjeg dana - govorili bi meštani – "Sveta voda lek je od Boga". Ova, bogom dana, vodica tako je sa izgradnjom Hana (usput mehane) postala čarobno lečilište slepih i bolesnih. Kao uzdarje za lek bolesnici i sujeverni ljudi bi kraj ovog „lekovitog“ izvora ostavljali čarape, tkanice, vute, šalove, džempere i drugo. Neke devojke ili žene su ostavljale čak i svoje vešto urađene i prekrasne ćilimove. I druge skupocene stvari darivane su Bogu i izvoru, samo da se ozdravi i zdravlje produži. Najčešći dar izvoru bili su ipak metalni novci, koji su nemilice bacani u vodu. Priča o lekovitosti ove vode pogodovala je meštanima i vlasnicima izvorišta jer su olako dolazili do para i dragocenih poklona. Zato su legendi dodavali sve jače epitete i atributivna lekovita svojstva. Tako je izvor dobijao sve više u svojoj tajanstvenosti. Stoga su prohujali, od tada, vekovi, ali se kao neuništivo vrelo i danas čuva predanje na njega.
Na domaku Crne Trave, u samom podnožju brda zvanog „Popova čuka“ nalazi se slabo vrelo poznato pod imenom „Sveta voda“. Naspram njega, na desnoj obali reke Vlasine bio je u doba turaka Han (gostiona i noćište). Put iz Hana za Jovanovce, Kozarnicu i ostala potčemernička naselja vodio je od Hana preko Svete vode, zaobilazeći školu, gde je nekada bio garnizon turske vijske i policije i zatvor za „nemirnu i nepokornu raju“. Ovaj kladenac, ili bolje rečeno varljivo vrelo, bio je čuvan pod ogradom. Verovalo se u njegovu nenadmašnu lekovitost te je bolesnima služio kao lečilište. Stoga nedeljno silaženje ljudi na bogosluženje u crkvi nije se obavljalo a da posle njega božji poklonici ne zastanu kod ovog vrutoka i umiju se, verujući da su umivanjem sa ovom vodom odagnali sva zla i čini sa sebe i svojih najmilijih. O Mladencima bi čak i krstonoše odlazili do ovog izvora i iz njega crpli i na idolopoklonike bacali vodu, koja nemilice izvire ispod kamena. Osobiti, obitavaoci vrela bili su bolesnici od očnih bolesti. „Od kada je Hana do današnjeg dana - govorili bi meštani – "Sveta voda lek je od Boga". Ova, bogom dana, vodica tako je sa izgradnjom Hana (usput mehane) postala čarobno lečilište slepih i bolesnih. Kao uzdarje za lek bolesnici i sujeverni ljudi bi kraj ovog „lekovitog“ izvora ostavljali čarape, tkanice, vute, šalove, džempere i drugo. Neke devojke ili žene su ostavljale čak i svoje vešto urađene i prekrasne ćilimove. I druge skupocene stvari darivane su Bogu i izvoru, samo da se ozdravi i zdravlje produži. Najčešći dar izvoru bili su ipak metalni novci, koji su nemilice bacani u vodu. Priča o lekovitosti ove vode pogodovala je meštanima i vlasnicima izvorišta jer su olako dolazili do para i dragocenih poklona. Zato su legendi dodavali sve jače epitete i atributivna lekovita svojstva. Tako je izvor dobijao sve više u svojoj tajanstvenosti. Stoga su prohujali, od tada, vekovi, ali se kao neuništivo vrelo i danas čuva predanje na njega.