04-04-2014, 09:48 PM
Kupanje je obavezno jednom godišnje
Dok su magistrati vodili računa o čistoći ulica i isušivali blatišta i bare, kojih je bilo i u samom centru u gradovima (jedna je u Novom Sadu bila kraj samog Vladičanskog dvora), stanovništvo, naročito seosko, nije mnogo brige posvećivalo higijeni. Čistoća kuća je slabo održavana, pojedinci su se retko kupali, a odeću još ređe menjali i prali.
Zato je šugu i vaške bile teško iskoreniti. Čistoći i urednosti su cehovska pravila i crkvene propovedi pridavali veliki značaj, pa su u urbanim sredinama uvažene kao vrline. Higijenski rituali obavljani su, po pravilu, subotom pred bogosluženje, kad su decu kupale majke ili sluškinje, zimi u kuhinji, a leti kraj bunara. Pod umivanjem se podrazumevalo pranje ruku i lica, dok je kupanje obuhvatalo gornji deo tela i kosu. Celo telo je retko prano, jer je shvatanje higijene tokom 18. veka sagledavano prevashodno kao odraz spoljašnje urednosti. Razlog za kompletno kupanje bilo je ispovedanje ili neka bolest, kad su u vodu stavljane lekovite trave.
U gradovima, muškarci su odlazili u javna kupatila, kako su navikli pre dolaska iz Osmanskog carstva. Zna se da je mitropolit Mojsej Petrović kupovao prašak za pranje zuba, dok se u inventaru njegovih ličnih stvari pominje i "četka sa čim se zubi čiste". O intimnoj nezi žena malo se zna, ali je sačuvano dosta podataka o kupovini krema, pomada, rumenila i drugih sredstava za ulepšavanja, pa je u svojim propovedima Gavril Stevanović Venclović često kritikovao žene koje se šminkaju. O zvaničnom shvatanju lične higijene najbolje govore školski i vojni propisi.
Predviđeno je 1774. da se učenici visoke škole za sveštenike u Novom Sadu umivaju svakog jutra, pa su njihove sobe bile snadbevene "ligenom i ibrikom od bakra", na zidu je visilo ogledalo, a svaki od pitomaca imao je po dva češlja i trake za kosu. Kupanje je, međutim, bilo predviđeno jednom godišnje. Prema propisima koji su važili za graničarske jedinice, po dva vojnika spavala su u jednom dvostrukom krevetu, koji se sastojao od slamarice sašivene od grubog platna, jednog jastuka, dva čaršava, ćebeta za leto i vunenog jorgana za zimu. Slama je menjana svaka tri meseca, slamarica, jastuci i jorganske navlake prani su jednom godišnje, a čaršavi svakog meseca.
Verovanje u iseliteljsku moć molitvi i čudotvornih ikona bilo je veliko, pa su monasi koji su prikupljali milostinju, noseći sa sobom čestice moštiju ili neke druge relikvije, rado primani i bogato darivani. Na posebnoj ceni su bili kondirčići s jordanskom vodom, te bele jerusalimske sveća i sapuni. I crkva je podsticala verovanje u čudotvorna isceljenja. Kad se razobolela Nasta, kći upokojenog trgovca Zaharija hadži Popovića iz Petrovaradinskog šanca, majka je svešteniku dala novac da se moli za njeno zdravlje. Drugom prilikom, vid joj je lečila tako što je naručila kod kujundžije da “skuje oči od srebra” i za trud platila 85 novčića. Na sličan način lečila je i ćerku Katu: manastiru Bođani ponela je dve funte voštanih sveća, a za bdenje platila šest funti. Dala je novac i "baba Ruži što je decu lečila". U slučaju teže bolesti, muška deca su zavetovana manastirima, pa je Gerasima Zelića majka u sedmoj godini obećala manastiru Krupi.
Najviše straha izazivale su duševne bolesti. Žene opsednute nečistim duhovima isceljivane su često i javnim molebstvima. U protokolu Sremske eparhije je zabeleženo da je mitropolit Pavle Nenadović tako lečio Ružicu i Vidu iz Petrovaradinskog šanca. Osobe opsednute besovima lečene su i po manastirima, naročito onim koji su imali čudotvorne relikvije. Kad se bolest nije dala izlečiti, pokretan je zahtev za razvod.
Zato je mitopolijska komisija 1733. raspravljala o braku Jovana i LJiljane Vulović iz Višnjevca. Odlučeno je da ona provede godinu dana u manastiru Vrdnik, a ako se nakon toga ne oporavi, muž dobija pravo da se ponovo oženi. O zdravlju svojih članova brinuli su i cehovi, pa su, po statutu novosadskog krojačkog i rukavičarskog esnafa, bolesni majstori i kalfe mogli da računaju na pomoć iz zajedničke kase. Ako bi ozdravili, pozajmicu su moralio da vrate, a ako bi se bolest pogoršala, dobijena suma je otpisivana, a ceh-mejstor je o svemu morao da obavesti sveštenika, "kako bolesnik ne bi bez božje radosti umro".
Bolesnici iz manjih mesta radije su odlazili berberima nego obrazovanim lekarima, najčešće strancima koji nisu govorili srpski, a svoje usluge su skupo naplaćivali. Nisu sve berberske intervenije bile bezazlena, pa je u protokolu karlovačke Saborne crkve zabeleženo da je 1781. Matej Dobrosavljević umro u dućanu brice Dimitrija.
Beogradski kalfa Cveja Đorđević pisao je 1732. svom teči u Budim, žaleći se da je teško bolestan, najviše od batina dobijenih od majstora, pa ga bole noge i ruke, te jedva hoda i radi. Dao je da mu puste krv, ali se ni nakon toga nije osećao bolje. Uz to se gazda ljuti na njega što troši mnogo drva kako bi zagrejao svoje hladne udove. Plaši se neizvesne budućnosti i rezignirano pomišlja da se zamonaši.
Dok su magistrati vodili računa o čistoći ulica i isušivali blatišta i bare, kojih je bilo i u samom centru u gradovima (jedna je u Novom Sadu bila kraj samog Vladičanskog dvora), stanovništvo, naročito seosko, nije mnogo brige posvećivalo higijeni. Čistoća kuća je slabo održavana, pojedinci su se retko kupali, a odeću još ređe menjali i prali.
Zato je šugu i vaške bile teško iskoreniti. Čistoći i urednosti su cehovska pravila i crkvene propovedi pridavali veliki značaj, pa su u urbanim sredinama uvažene kao vrline. Higijenski rituali obavljani su, po pravilu, subotom pred bogosluženje, kad su decu kupale majke ili sluškinje, zimi u kuhinji, a leti kraj bunara. Pod umivanjem se podrazumevalo pranje ruku i lica, dok je kupanje obuhvatalo gornji deo tela i kosu. Celo telo je retko prano, jer je shvatanje higijene tokom 18. veka sagledavano prevashodno kao odraz spoljašnje urednosti. Razlog za kompletno kupanje bilo je ispovedanje ili neka bolest, kad su u vodu stavljane lekovite trave.
U gradovima, muškarci su odlazili u javna kupatila, kako su navikli pre dolaska iz Osmanskog carstva. Zna se da je mitropolit Mojsej Petrović kupovao prašak za pranje zuba, dok se u inventaru njegovih ličnih stvari pominje i "četka sa čim se zubi čiste". O intimnoj nezi žena malo se zna, ali je sačuvano dosta podataka o kupovini krema, pomada, rumenila i drugih sredstava za ulepšavanja, pa je u svojim propovedima Gavril Stevanović Venclović često kritikovao žene koje se šminkaju. O zvaničnom shvatanju lične higijene najbolje govore školski i vojni propisi.
Predviđeno je 1774. da se učenici visoke škole za sveštenike u Novom Sadu umivaju svakog jutra, pa su njihove sobe bile snadbevene "ligenom i ibrikom od bakra", na zidu je visilo ogledalo, a svaki od pitomaca imao je po dva češlja i trake za kosu. Kupanje je, međutim, bilo predviđeno jednom godišnje. Prema propisima koji su važili za graničarske jedinice, po dva vojnika spavala su u jednom dvostrukom krevetu, koji se sastojao od slamarice sašivene od grubog platna, jednog jastuka, dva čaršava, ćebeta za leto i vunenog jorgana za zimu. Slama je menjana svaka tri meseca, slamarica, jastuci i jorganske navlake prani su jednom godišnje, a čaršavi svakog meseca.
Verovanje u iseliteljsku moć molitvi i čudotvornih ikona bilo je veliko, pa su monasi koji su prikupljali milostinju, noseći sa sobom čestice moštiju ili neke druge relikvije, rado primani i bogato darivani. Na posebnoj ceni su bili kondirčići s jordanskom vodom, te bele jerusalimske sveća i sapuni. I crkva je podsticala verovanje u čudotvorna isceljenja. Kad se razobolela Nasta, kći upokojenog trgovca Zaharija hadži Popovića iz Petrovaradinskog šanca, majka je svešteniku dala novac da se moli za njeno zdravlje. Drugom prilikom, vid joj je lečila tako što je naručila kod kujundžije da “skuje oči od srebra” i za trud platila 85 novčića. Na sličan način lečila je i ćerku Katu: manastiru Bođani ponela je dve funte voštanih sveća, a za bdenje platila šest funti. Dala je novac i "baba Ruži što je decu lečila". U slučaju teže bolesti, muška deca su zavetovana manastirima, pa je Gerasima Zelića majka u sedmoj godini obećala manastiru Krupi.
Najviše straha izazivale su duševne bolesti. Žene opsednute nečistim duhovima isceljivane su često i javnim molebstvima. U protokolu Sremske eparhije je zabeleženo da je mitropolit Pavle Nenadović tako lečio Ružicu i Vidu iz Petrovaradinskog šanca. Osobe opsednute besovima lečene su i po manastirima, naročito onim koji su imali čudotvorne relikvije. Kad se bolest nije dala izlečiti, pokretan je zahtev za razvod.
Zato je mitopolijska komisija 1733. raspravljala o braku Jovana i LJiljane Vulović iz Višnjevca. Odlučeno je da ona provede godinu dana u manastiru Vrdnik, a ako se nakon toga ne oporavi, muž dobija pravo da se ponovo oženi. O zdravlju svojih članova brinuli su i cehovi, pa su, po statutu novosadskog krojačkog i rukavičarskog esnafa, bolesni majstori i kalfe mogli da računaju na pomoć iz zajedničke kase. Ako bi ozdravili, pozajmicu su moralio da vrate, a ako bi se bolest pogoršala, dobijena suma je otpisivana, a ceh-mejstor je o svemu morao da obavesti sveštenika, "kako bolesnik ne bi bez božje radosti umro".
Bolesnici iz manjih mesta radije su odlazili berberima nego obrazovanim lekarima, najčešće strancima koji nisu govorili srpski, a svoje usluge su skupo naplaćivali. Nisu sve berberske intervenije bile bezazlena, pa je u protokolu karlovačke Saborne crkve zabeleženo da je 1781. Matej Dobrosavljević umro u dućanu brice Dimitrija.
Beogradski kalfa Cveja Đorđević pisao je 1732. svom teči u Budim, žaleći se da je teško bolestan, najviše od batina dobijenih od majstora, pa ga bole noge i ruke, te jedva hoda i radi. Dao je da mu puste krv, ali se ni nakon toga nije osećao bolje. Uz to se gazda ljuti na njega što troši mnogo drva kako bi zagrejao svoje hladne udove. Plaši se neizvesne budućnosti i rezignirano pomišlja da se zamonaši.