28-03-2013, 01:01 PM
Ovo ti kume nije bas najtacnije odnosno istorijski dokumentovano. Mislim na dogadjaje u Bosni.
Jedan dio (pozamasan) Negdje od 13. vjeka pocinje progon Bogumila,ali iskljucivo organizovan od Papa.Čak su pape protiv njih nekoliko puta preporučivali krstaški rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine).
Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljeću postale su tako nesnošljive da su se radi svog spasa obraćali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svećenstva bili takvi da im nema primjera. Njih četrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni što nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Međutim, ove grozne mjere
malo su usluge učinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se priča da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedeće godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamošnji su katolici napustili svoj kraj. Ključe Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Pošto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrđenih mjesta. Mehmed II priključio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.
Turci, da omile svoju vjeru Bošnjacima, po svom poznatom običaju nagovarali su ih nuđenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasništvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobođene od poreza. Moguće je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije lišeni tih prava. Napokon, uključivši se pobjedničkoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasništvo. Bosanski su muslimani sačuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena kršćanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnošću i oduševljenjem privrženi vjeri. Staro viteško držanje muslimana plemića, predana privrženost islamu, pored njihovog upliva i moći uvijek su na njih svraćali naročitu pažnju. Nekima su od njih povjeravana važna zvanična mjesta. Dapače, između 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjedništvo vlade.
Jedan dio (pozamasan) Negdje od 13. vjeka pocinje progon Bogumila,ali iskljucivo organizovan od Papa.Čak su pape protiv njih nekoliko puta preporučivali krstaški rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine).
Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljeću postale su tako nesnošljive da su se radi svog spasa obraćali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svećenstva bili takvi da im nema primjera. Njih četrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni što nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Međutim, ove grozne mjere
malo su usluge učinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se priča da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedeće godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamošnji su katolici napustili svoj kraj. Ključe Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Pošto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrđenih mjesta. Mehmed II priključio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.
Turci, da omile svoju vjeru Bošnjacima, po svom poznatom običaju nagovarali su ih nuđenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasništvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobođene od poreza. Moguće je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije lišeni tih prava. Napokon, uključivši se pobjedničkoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasništvo. Bosanski su muslimani sačuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena kršćanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnošću i oduševljenjem privrženi vjeri. Staro viteško držanje muslimana plemića, predana privrženost islamu, pored njihovog upliva i moći uvijek su na njih svraćali naročitu pažnju. Nekima su od njih povjeravana važna zvanična mjesta. Dapače, između 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjedništvo vlade.