04-04-2014, 01:34 AM
Hajde da malo osvetlimo ta hajdučka vremena pišući ovde i na ovu temu sva naša saznanja nebi li donekle proniknuli u ta vremena , običaje i način života dela naše istorije vezana za hajduke.
Putnici su se na Balkanu, pored ratova, epidemija i naročito kuge, najviše bojali rečnih pirata i hajduka, koji su bili prisutniji u planinskim krajevima i oko rudnika nego na carigradskom drumu i ostalim glavnim putnim pravcima. Glavna meta napada bili su pre svega trgovci, ali ni osmanska vojska nije bila pošteđena. Na planini Kunovici Crnogorci su držali pod kontrolom puteve koji su vodili iz Boke ka unutrašnjosti, a 1739. je zabeležena kao godina kad su najčešće napadali karavane koji su prevozili hranu prema Bosni. Piperi i Bjelopavlići su na putu između Podgorice i Bijelog Polja zarobili jedan turski karavan, robu opljačkali, a ljude pobili. Trgovce su ugrožavali i lokalni osmanski zapovednici, pa je spuški kapetan Mehmed presreo 1777. muslimanske trgovce i oteo im više od 2000 zlatnika.
Radi zaštite, putnici su za pratnju unajmljivali Turke ili Srbe, ali ni oni nisu bili prevelika garancija. "Gledajući držanje junačina i pouzdanje koje je njihovo lice pokazivalo, verovao sam kako su spremni da odbiju silom sve koji bi nas napali, a od buke koju su pravili ispaljujući mnoštvo hitaca u zrak činilo se da su u stanju da ustraše čitav pakao. Ali, avaj. Čim su hajduci opalali jedan plotun iz šume (imali su običaj da prvo ubiju, ne rekavši 'stoj', pa odmah pljačkaju one što bi pali na zemlju), naši se branitelji razbežaše. Preostalo nam je jedino da se uzdamo u hitrinu svojih konja", zapisao je Francuz A. Pule.
Gonjenje hajduka bilo je u nadležnosti sandžak-begova i lokalnih kadija. U poterama su učestvovali matolosi, derbendžije, akindžije, a kad je potrebno i čitavo civilno i vojno stanovništvo nekog kraja. Pribegavali su Truci povremeno i oštrijim merama, pa bi ponekad celokupan srpski živalj jednog naselja saterali u obor za ovce i držali ih bez hrane i vode sve dok ne bi odali hajduke i njihove jatake. Krčene su ili paljene čitave šume kraj puteva. Uhvaćeni hajduci po pravilu su osuđivani na smrt, dok su retki slati kao galioti na lađe. Za sigurnost najopasnijih deonica puta, pogotovu u klancima, odgovarali su, svojom glavom i imanjem, Srbi regrutovani za debendžije.
Putnici su se na Balkanu, pored ratova, epidemija i naročito kuge, najviše bojali rečnih pirata i hajduka, koji su bili prisutniji u planinskim krajevima i oko rudnika nego na carigradskom drumu i ostalim glavnim putnim pravcima. Glavna meta napada bili su pre svega trgovci, ali ni osmanska vojska nije bila pošteđena. Na planini Kunovici Crnogorci su držali pod kontrolom puteve koji su vodili iz Boke ka unutrašnjosti, a 1739. je zabeležena kao godina kad su najčešće napadali karavane koji su prevozili hranu prema Bosni. Piperi i Bjelopavlići su na putu između Podgorice i Bijelog Polja zarobili jedan turski karavan, robu opljačkali, a ljude pobili. Trgovce su ugrožavali i lokalni osmanski zapovednici, pa je spuški kapetan Mehmed presreo 1777. muslimanske trgovce i oteo im više od 2000 zlatnika.
Radi zaštite, putnici su za pratnju unajmljivali Turke ili Srbe, ali ni oni nisu bili prevelika garancija. "Gledajući držanje junačina i pouzdanje koje je njihovo lice pokazivalo, verovao sam kako su spremni da odbiju silom sve koji bi nas napali, a od buke koju su pravili ispaljujući mnoštvo hitaca u zrak činilo se da su u stanju da ustraše čitav pakao. Ali, avaj. Čim su hajduci opalali jedan plotun iz šume (imali su običaj da prvo ubiju, ne rekavši 'stoj', pa odmah pljačkaju one što bi pali na zemlju), naši se branitelji razbežaše. Preostalo nam je jedino da se uzdamo u hitrinu svojih konja", zapisao je Francuz A. Pule.
Gonjenje hajduka bilo je u nadležnosti sandžak-begova i lokalnih kadija. U poterama su učestvovali matolosi, derbendžije, akindžije, a kad je potrebno i čitavo civilno i vojno stanovništvo nekog kraja. Pribegavali su Truci povremeno i oštrijim merama, pa bi ponekad celokupan srpski živalj jednog naselja saterali u obor za ovce i držali ih bez hrane i vode sve dok ne bi odali hajduke i njihove jatake. Krčene su ili paljene čitave šume kraj puteva. Uhvaćeni hajduci po pravilu su osuđivani na smrt, dok su retki slati kao galioti na lađe. Za sigurnost najopasnijih deonica puta, pogotovu u klancima, odgovarali su, svojom glavom i imanjem, Srbi regrutovani za debendžije.